Još prije desetak godina tražio se uredski i drugi poslovni prostor u svakoj ovlaštenoj agenciji, ali i preko poslovnih kontakata pa je tako 2001. i 2002. godina bila pravi pogodak za iznajmljivače. Svatko tko je imao nešto ušteđevine ili pak gotovu nekretninu, odlučio ju je urediti i iznajmiti.
Napravio bi dugoročni ugovor o najmu nekoj banci ili pak predstavništvu, uredno ovjerio ugovor o najmu, prijavio ga poreznoj upravi i tako ostvario dodatni izvor prihoda. U svakom slučaju veći nego što bi se to dogodilo da je isti taj iznos čuvao u nekoj od banaka. Na taj način popravljao je svoj kućni budžet, a i nekretnina je bila njegova, bar dok se nije odlučio drukčije.
Tako su poslovni prostori sve više rasli, kvadratura je bila pristojna i u jednom trenutku, desetak godina poslije, došlo je do raskoraka između ponude i potražnje. Ponuda je bila sve veća, a potrebe sve manje. Zatvarala su se predstavništva, banke su se spajale, potrebe za tolikom kvadraturom jednostavno više nije bilo.
U Zagrebu u ovom trenutku ima više od sedamnaest posto praznih poslovnih prostora. Samo prije tri godine taj postotak je bio do pet posto. Što se sve može dogoditi za nekoliko godina teško je predvidjeti pa opreza nikad dosta.
Ono što se događalo dolaskom i otvaranjem velikih centara dislociralo je prodajne prostore izvan grada pa sada na jednom mjestu možeš kupiti iglu, cipele, vjenčanicu i sve ostalo što padne na pamet bilo kome u obitelji, djeci ili roditeljima.
Izvor: http://www.limun.hr
